25 Januar,
Nekoliko vedrih, sunčanih i lijepih dana je iza nas. Proveli smo ih leteći na Bjelašnici. Vrijeme je bilo za poželiti! Skijanje, bordanje, letenje, ko šta voli… Kao stvoreno za uživanciju na ovako lijepoj planini kao sto je Bjelašnica.
Sunčano, vedro bez ijednog oblaka. Vjetar Sjevernih smjerova, ne jači od 5 m/s, sto je idealno za letenje na ovom terenu.
Ja sam ovih nekoliko lijepih dana dugo čekao jer već vise je od mjesec dana od kako mi je došlo novo krilo a nisam ga uspio probati zbog loših meteo uvjeta. U-turn Thriller!
Bjelašnica je odlična za letenje tokom čitave godine. Visinska razlika između vrha Bjelašnice i sletišta u Babinom dolu je 750 m. Kada nema snijega na vrh se dolazi terenskim automobilom ,dok zimi za vrijeme skijaške sezone, skijama je moguće popeti se vertikalnim ski transportom s nekoliko presjedanja (trosjed, sidro, tanjir).
Mi letači od vertikalnog transporta možemo iskoristiti samo trosjed koji nas izvuče do ispod prvog starta tzv „Trosjed“.
Visinska razlika Trosjed-Babin dol je 400 m, tako da su zimski letovi kratki ali slatki jer je pogled na skijašku stazu odozgor očaravajući!
Thriller je bio fantastičan! Nas prvi susret i ljubav je rođena… Velika brzina i dinamičnost zahvaljujući površini od 18 kvadrata i mojoj težini od 85 kg, su bili vise nego dovoljni da u meni izazovu extremnu navalu adrenalina, čim bi krenuo u neki ozbiljniji manevar. S takvim krilom nema peglanja padine ili slično, svaki moj let bi bio poleti, leti ravno do iznad sletišta i sruči se prema zemlji velikom brzinom u nekoj od acro figura.
Nakon vikenda provedenog na planini, u Ponedjeljak ujutro sam se ustao i krenuo u grad da se nađem s kolegama letačima, Ademom, Emirom, Ahmedom i Fedjom.
Našli smo se da primimo zaštitne vakcine jer smo za mjesec dana trebali putovati u Nepal. Mjesto se zove Pokara i ima idealne uvjete za letenje a posebno za uvježbavanje acro figura.
Poslije vakcine sam planirao otići u teretanu jer zadnjih nekoliko dana nisam vježbao, sto mi je teško padalo a opet u glavi mi prelijepa slika planine i bojazan da će se vrijeme pokvariti sutradan a ja u teretani gubim dragocjeno vrijeme koje mogu provesti u vazduhu.
Nije me trebalo puno nagovarati! Fedja mi je jednom rekao „hajmo ba na letenje jbte tegovi“ i ja sam se složio s tim te krenusmo put brda.
Putem razmišljam o tome kako mi je zao sto preskačem treninge u teretani a opet zao mi neiskoristiti ovako lijepo vrijeme jer znam da su rijetki ovako lijepi dani kad su uvjeti za letenje idealni.
Ulazim u kuću da se presvučem, grabim jaknu u žurbi i zakačim ogledalo, ono se razaspe u paramparčad!
Nešto u sali prokomentarišem s Dinkom i izjurim vani gdje me čekaju Fiki i Fedja.
Prvi let tog dana je bio super. Fedja je prvi put letio svoje novo krilo. Na startu 2-3 m u lice, ideala!
Ja sam radio pizdarije u zraku kao i obično a adrenalin me pumpao bas onako kako sam htjeo.
Drugi let, vjetar je već počeo malo okretati , čas u lice čas leđa ali moglo se poletjeti.
Odlučili smo se za još jedan let pa razlaz. Na sletištu neki blag Zapad a gledamo bazu koja se kreće preko vrha Bjelašnice sa Sjevera, sto nam odgovara na startu.
Poletjeli smo i treći put, ja ravno idem do iznad sletišta da ne gubim na visini koje svakako i nemaš nešto puno kad polijećes s trosjeda. Dođes s nekih 250 m ako želiš da radiš nešto od acro figura.
Ulazim u desnu asimetričnu spiralu samo dva kruga i pravim luping na lijevu stranu, nastavljam asimetričnu na lijevu, dva povlačenja i vučem u loop na desno… u narednih nekoliko trenutaka se dešava sve sto mi je promijenilo život iz temelja. U djeliću sekunde kada sam već bio skoro iznad krila vidio sam da sam nisko i da neću moći završiti manevar a da ne udarim u zemlju. Mahinalno sam pustio desnu komandu, napumpao obje i zgubio brzinu. U momentu dok je tijelo padalo ka zemlji izgubio sam pritisak u krilu i krilo je ušlo u negativu. Sve sto sam mogao da uradim u te dvije sekunde prije kontakta sa zemljom je da ispružim noge, stisnem zube i misice da ublažim pad na vec zaleđenu stazu.
Poslije jako tvrdog prizemljenja, moj film se nakratko gasi a ja nastavljam putovanje nekim narančasto-crnim, čas blještavim spiralnim tunelom. Letim nevjerovatnom brzinom ali kao da ne mogu da okrenem glavu ravno nego gledam krajičkom lijevog oka u spiralnu tubu koja čas savija čas ide ravno čas se račva.
Čujem glasove, kao na nekom partyu, koji mi govore lijevo-lijevo-lijevo….woooooow…lijevo, ovdje skreni! Opet s druge strane čujem glas koji me doziva Mirvadeee otvori oci, znamo da to možes, otvori oci!
Ne znam koliko je to sve trajalo, možda par sekundi, možda minut ali kad sam došao sebi dočekao me je neizdrživ bol u predjelu lumbalnog dijela kičme. Borio sam se za vazduh, lijevu nogu nisam osjećao i doživio sam sok kad sam vidio da je ne mogu pomjeriti.
Odmah sam bio svjestan ozbiljnosti povrede.
na sjenki od glajdera se jasno vidi koliki kolaps je bio
Ja sam sretan čovjek!
Ne, nisam lud! Ozbiljno vam govorim sretan sam koliko sam težak.
Pao sam 15 metara od vozila hitne pomoći. Za 10 sekundi su mi prišli ljudi koji su mi pružili prvu pomoć i to pripadnici gorske službe spašavanja, doktori koji su se zatekli na skijanju i ekipa hitne pomoći. Sve profesionalci za pružanje prve pomoći.
U roku od 10 minuta su me spakovali na lopatasta nosila i ubacili u vozilo.
Neizmjerno sam im zahvalan na načinu na koji mi je pružena prva pomoć. Da su sa mnom napravili ijedan pogrešan potez ko zna da li bih ikada stao na noge.
Najviše vremena su izgubili mislim dok su me uvjerili da mi moraju isjeći sjedište. Neki policajci su me držali za ruke i nisu mi dozvolili da ja sam otkopčam kopce na nogama do kojih nisu mogli doci zbog položaja u kojem sam se nalazio.
Zao mi stolice, SupAir acro 3! A situacije je teška i svjestan sam da nemam puno vremena.
Dok mi oni govore moramo je rezati, moramo…kroz glavu mi prođe sjećanje da sam nedavno gledao na netu da je izašla nova acro stolica od Woody Waley, X-Pression, te im kažem;
REZI JE!!!
Put do bolnice je bio jako bolan ali brz. Svaka neravnina na cesti mi se zabadala kao nož u kičmu.
Kad su mi isjekli svu odjeću koju sam imao na sebi primijetio sam neku veliku izbočinu na desnoj strani na prsima. Rekli su mi da mi je vjerovatno pukla ključna kost.
Vozač hitne je vozio kao da ga goni sam đavo. Veliku ulogu u svemu je odigrala i policija koja je u tom trenutku imala neku vježbu na Bjelašnici. Vozili su ispred i iza vozila u kom sam bio s upaljenim sirenama te javili radio vezom kolegama u gradu da blokiraju raskrsnice na glavnoj cesti.
Brza i truskava vožnja je za mene bila bolna ali smo u rekordnom roku stigli u bolnicu Koševo.
Po dolasku u bolnicu mene su već čekali moji prijatelji i članovi porodice.
Među njima su bili Emir i Osa. Obojica su doktori a Emir je i pg pilot.
Nakon brojnih RTG snimaka, CT snimaka, ultrazvuka itd meni su dijagnosticirali kompresivno rasprsnuće L2 kralješka te serijski prelom rebara na obje strane, na prsima koja i nisu bila toliko bitna u poređenju na povredu kičme. Problem sa kičmom je bio taj sto je se pršljen raspao i nekoliko koštanih ulomaka je razderalo i kičmenu moždinu, sto je izazvalo i oduzetost lijeve noge.
Zahvaljujući intervenciji Emira Talirevića, operisao me je najbolji neurohirurg na klinici, Dr. Kemal Dizdarević i najbolji ortoped Dr. Dario Ivanišević.
Operacija je trajala 5 sati i 30 minuta. Odmah poslije buđenja osjetio sam jak bol u nozi, za sto su doktori govorili da je dobar znak sto osjetim bol.
Narednih 18 dana koji dolaze mi je najteži, najgori i najmučniji period u životu.
Ležim na leđima onako bolan i po čitav dan i noć gledam kako mi kapaju kojekakvi lijekovi u infuzijama. Antibiotici, kortikosteroidi, analgetici, hrana…
Na operaciji sam pored 2 sine i 10 sarafa zaradio i Klebsijelu. Strasnu bakteriju za koju nikad prije nisam ćuo. Kazu ako se pravilno ne liječi odgovarajućim antibiotikom, smrt može da nastupi za 30-ak dana. U početku nisu ni znali da je imam! Temperatura se je penjala do 40 stepeni, pa bi svako malo dobivao injekciju Voltarena da je spusti.
Ta temperatura je bas nešto sto mi nije trebalo u tim momentima jer gadno je bilo podnositi je tako polomljen. Nisam bio u mogućnosti okrenuti se ni na jednu stranu kako bi nešto promijenio da bi malo olakšao sebi jer su rebra bila polomljena. Znaci oci uprte u plafon, gledam flaše infuzije oko sebe kako kapaju i trpim! Gadno je bilo i kada sam prvih par puta dobio tresavicu, razlog Klebsijele!
Iz cista mira odjednom počinjem osjećati hladnoću i laganu drhtavicu koja se nakon nekoliko minuta pretvori u nekontrolisano i jako drhtanje, gdje zubi cvokoću tako jako, da pomislim da ce vilica da mi se polomi! A tek leđa friško zašarafana i potrgani misici kako bole od grčenja, fuj!
Nakon 7 dana otkrivaju klebsijelu, te isključuju 2 antibiotika koje sam do tada primao (Triax, Garamicin) i uključuju mi Tienam po antibiogramu.
Narednih 7 dana se patim sa Tienamom koji ne djeluje uopšte. Bodu me svako malo, vade krv za ovo za ono…stalno neki testovi! Sumnjaju da imam još neku bakteriju pored ove koju ne mogu otkriti…vene mi pucaju tako da vise ni jednu infuziju do kraja ne mogu primiti, najmanje 2 braunile promjene dok primim jednu flašu infuzije. Nakon 7 dana mi infektolog uključuje Vankomicin još jedan antibiotik koji se daje u infuziji kao Tienam i 2 u tabletama. Sumnja je na to da organizam odbacuje metal ili da imam jos jednu goru od ove moje, bakteriju zvana MRSA koja je prisutna u bolničkom centru.
Zbog antibiotika koje uzimam ne jedem ništa danima jer je želdac uništen, ne mogu ništa progutati. Komadi mesa sa unutrašnje strane obraza počinju mi otpadati zbog gljivica izazvanih količinom unesenih antibiotika u organizam.
Nakon nekoliko dana jaka terapija počinje djelovati i temperatura polako počinje padati. 18-ti dan je pala ispod 37. Kako lijep osjećaj biti ponovo „zdrav“!
Ležim na neurohirurgiji još 7 dana pa prelazim na fizijatriju. Napokon olakšanje! Nema vise dosadnih infuzija, antibiotika itd…od terapije uzimam samo Kleksan koji razrjeđuje krv i sprječava trombozu kod pacijenata koji dugo leže u krevetu.
Tu se prilično oporavljam uz pomoć Dr Slavice, šefice Enise, terapeuta Eldara i Emira i naravno uz moju jaku volju za vježbanjem. Noga je mnogo pokretnija mada još uvijek nemam snage u njoj da bih mogao samostalno hodati bez pomagala (štaka). Svi oni mi govore kako sam mnogo napredovao i da je ovo vise nego sto su očekivali za ovakvu vrstu povrede.
Pogotovo lose su bile prve prognoze pojedinih doktora da će noga biti plegična tj da je nikad neću moći pomjerati i da neću moći samostalno obavljati nuždu.
Prevarili su se!
Kad sam izašao iz bolnice poslije 2.5 mjeseca liječenja, drugovi su mi napravili jako lijep paraglajderski doček. Izlet na Ferinoj vikendici, roštilj, druženje a poslije toga letenje… Ja sam samo gledao i uživao… kontam kako bih rado pod onu bazu sto je Eko vrti…
Moram sto prije ozdraviti, moram! Ne mogu ja dugo samo gledati. Moram u nebo jer tamo pripadam!
Mirvad Zenuni
ExtremeSport Club Sarajevo