Dolazim do El Penona (El Pinjon) koji izgleda zastrašujuće , ogromno stjenovito brdo strmih litica koje izgleda kao “Babin Zub” kod nas u Sarajevu, samo puno visočije i šire. Nalazim jak stub ispred stijene koji me za kratko vrijeme izvlači visoko iznad Pinjona. Vario vrišti i imam osjećaj da će eksplodirati:).
Odjednom, FLAP!! Jak frontalac i glajder mi ode daleko iza leđa. Pustim ga da se vrati, ukočim i odmah poslije na izlazu dobivam jaku asimetriju te ulazim u jaku spiralu s kravatom. Prođe mi kroz glavu slika identične spirale prethodnog dana koja se desila na slijetanju pilotu iz Finske. Rezervu je kasno bacio i otvorila je se bukvalno 10 m od tla! Slomio je kičmu i hitno je deportovan za Finsku.
Pokušavam smiriti glajder i zaustaviti spiralu što mi jedva polazi za rukom. Glajder je iznad mene ali i kravata je još tu. Zbog previše zategnute lijeve komande ulazim u Stall, zatim negativu i ponovo gubim kontrolu! Krilo se je okrenulo par puta i posrnulo ispod mene. gurtne se isprepliću i ja propadam pored krila! Tu se odlućujem za rezervu jer nemam puno visine a nalazim se tačno iznad vrha Pinjona!
Rezerva se otvara nakon par sekundi i uz osmjeh govorim bravo Miro! Majstorski smo je složili:)
Dok padam gasim glajder i čujem Pantića kako urla u stanicu “MIRVAD JE BACIO REZERVU, MIRVAD JE BACIO REZERVU”. Vjetar me prebacuje iza Pinjona i molim Boga da me odnese dalje i da samo ne padnem na vrh jer tek sad vidim kako stvarno zastrašujuće izgleda kad znam da ću morati nekako sići s njega! Međutim upadam u rotor iza vrha i vjetar me vraća na Pinjon! Padam 30-ak m od vrha! Na moju veliku sreću ne zakačim se ni na jedno drvo niti udarim ni jednu stijenu a bilo ih je mnogo. Nevjerovatno gdje sam završio!
Javljam da je sve ok i krećem s raspetljavanjem rezerve i glajdera. Glajder smotam u rolnu uz veliki napor jer nemam puno prostora a i nalazim se na veoma strmom terenu. Uspijevam sve staviti u ranac i penjem se na vrh Pinjona da vidim kako da siđem. Pitam Pantića stanicom koji je u zraku iznad jel vidi odozgo neki put ka dole? On mi odgovara da ne vidi, osim da sa zadnje strane imam drveće dobrim dijelom skoro do grebena u obliku sedla. Zovem mobilnim Lepira koji je ostao kući zbog problema sa stomakom, govorim mu o situaciji i tražim da ode do HQ da pita organizatore šta da radim i kako da siđem? Za 10-ak min Lepir me zove i kaže: MEKSICANCI SE HVATAJU ZA GLAVU BRATE!! TU NIKAD NIKO NIJE SLETIO NITI SE POPEO!! Pošto takmičenje još nije počelo, nije formirana spasilačka služba i trenutno mi ne mogu pomoći! Kaže mi isto kap Pantić da pokušam da siđem sa zadnje strane i da dođem do grebena, potražim kozji put kojim ću za neka 4 sata doći u selo 🙂
Krećem lagano! Prvih 100 metara je ok, strmo je ali ne toliko. Imam oslonac i držim se za drveće dok silazim, Poslije toga dolazim na jako strm dio gdje skidam ranac sa leđa i držim ga samo na jednom ramenu i povremeno u ruci, zbog straha ako kliznem da me ne povuče u ambis. Sad dolazim na onaj vertikalni dio!! Stojim i razmišljam kako dalje… Sve bih dao za 80 metara užeta a ostatak opreme za spuštanje bih mogao improvizovati, ali šta je tu je…polako savladavam, korak po korak. Srce mi udara i noge mi se tresu od adrenalina!! Svakim korakom je sve teže jer imam ogroman ruksak i da bih ga pomjerio tj spustio niže moram tražiti čvrste oslonce u stijenama.
Ostalo mi je još 50-ak kritičnih metara i ne mogu dalje! Zaglavio sam u jednom malom usjeku a ispod mene vertikala! Odlučujem se da probam baciti glajder na jedno zaravnjenje 10 m ispod i ulijevo. Jer odatle bih kao mogao dalje. Nalazim čvrst oslonac za lijevu ruku i pokušavam zanjihati glajder kako bi pogodio željeno mjesto…ISPUŠTAM RUKSAK I POGAĐAM! Ali on se samo odbija od stijenu a ja ga bespomoćno gledam kako pada niz stijenu i završava u šumi nekih 200 m niže… Ja nastavljam dalje…Tih zadnjih 50 metara su mi bili najteži! Teško, vrlo teško sam ih savladao
Dolazim do glajdera, provjeravam i osim sto se je ruksak malo poderao i isprljao ne vidim ništa drugo da je oštećeno. Banana koja je bila u đepu ruksaka je eksplodirala!
Krećem pješke preko grebena da potražim taj kozji put ali ga ne nalazim. Odlučujem da krenem niz šumu ravno jer kao imam orijentire i nakon pola sata hoda dolazim do provalije! Ponovo zovem Lepira govorim mu sve i tražim da on pogleda na karti situaciju pa da mi kaže kud da idem. Novo razočarenje! Kaže mi da moram da se vratim na greben pređem ga do kraja, suprotno od Pinjona da dođem do litice i da idem uz samu liticu, kao tu mi je najlakše da siđem.
Vraćam se nazad, žedan i umoran dok sunce prži! Dolazim do stijena, jedva! Ranac mi je pretežak! Odmaram malo i krećem dalje niz padinu. Teško podnosim žeđ! Svako malo moram da promijenim pravac kretanja zbog konfiguracije terena…jako je strmo i neprohodno.
Na jednom mjestu nalazim mali usjek u stijenama kao da je nekada tu tekao neki potok pa presušio. Odlučim se da idem kroz taj klanac jer znam da će me negdje dovesti. Na nekoliko mjesta sam opet morao da bacim ruksak jer nisam drugačije mogao da siđem. Dolazim do mjesta gdje sve više po stijenama primijetim mahovinu i pokušavam naći negdje neku zaostalu lokvu. Nalazim je u jednoj pukotini! Mala je, plitka i duboko je u stijeni. Uzimam praznu plastičnu flašu iz ranca i pokušavam sa čepom flaše što više vode prikupiti da bih se napio. zamutio sam je ali sam koliko toliko ugasio žeđ. Nastavljam dalje kroz procijep i gledam da ne stanem na neku zmiju ili slično. Nakon par sati hoda tj više puzanja kroz šiblje itd nailazim na izbetonirane male šahtove koje su vjerovatno seljaci napravili da bi uhvatili vodu iz planine. Slavlje!! Odmah naspem i popijem jednu flašu od pola litra a drugu naspem i sjednem na šaht da odmorim i da je izgustiram:) Popijem i drugu a treću naspem, ponesem je sa sobom i krenem sad za cijevima koje su seljaci pružili kroz šumu. Nakon sat vremena dolazim u selo i nalazim prijevoz za Valle!
