Piše: Mirvad Zenuni · Let: 22. april 2018. · Uređeno prema izvornom letačkom zapisu
Te nedjelje poletio sam s Trebevića i nakon šest sati i trinaest minuta sletio u Tubiće kod Kosjerića u Srbiji. Na instrumentu je stajalo 133,3 kilometra — tada novi državni rekord. A na kraju tog velikog dana čekali su me Radovan i njegova porodica, ljudi zbog kojih je slijetanje ostalo jednako važno kao i sam let.

22. 4. 2018. · 133,3 km · 6 h 13 min
Tadašnji državni rekord u preletu paraglajderom. U godinama koje su slijedile ostvareni su i duži rekordni letovi.
Vikend koji je obećavao
Još od petka pratili smo prognoze i nestrpljivo čekali vikend. Dio ekipe otišao je u Ljubuški, a nas dvadesetak zaputilo se na Igman da očistimo i uredimo poletište. Plan je bio jednostavan: malo rada, malo letenja, roštilj, pa ponovo u zrak. Bočni vjetar nije bio za ozbiljniji prelet, ali nam je termika pružila lijep dan na padini.
U subotu navečer ponovo sam proučavao prognozu. Sarajevo i pravac prema istoku izgledali su obećavajuće. Brinuli su me mogući visoki oblaci, pa sam se posavjetovao s Gugijem. Njegova procjena bila je da dan svakako treba iskoristiti. Između Trebevića, Romanije i Mrkovića odlučili smo se za Trebević.
Četrnaest pilota i jedna Toyota
U nedjelju smo se našli kod sletišta, ostavili automobile i ukrcali u klupsku Toyotu: četrnaest pilota i četrnaest glajdera. Zuka je na izlasku dobacio: „Vidi Toyote, k’o Bezistan!“ Takve rečenice ostaju dio dana i kada prođu godine.
Na startu nas je dočekao vjetar iz pogrešnog pravca. Umjesto očekivanog jugozapada puhalo je sa zapada i sjeverozapada, povremeno i s leđa. Čekali smo da termika povuče uz padinu. Kako je vrijeme prolazilo, rasla je i nervoza: velika očekivanja, spremna oprema, a polijetanja još nema.
Oko podneva napokon je stigao ciklus koji smo čekali. Nakon Ademovog polijetanja krenuo sam i ja, a za mnom Enid i Pezo. Prvi stub podigao me iznad vrha Trebevića. Ubrzo smo penjali brzo, puni onog uzbuđenja zbog kojeg se svaki put vraćamo na start.
Plavo nebo i put prema Romaniji
Trebević smo napustili s oko 2.200 metara visine. Nebo je bilo plavo, bez kumulusa. Ta plava termika ima posebnu draž: oslanjaš se na teren, instrumente i ono što si naučio čitajući prirodu.
Na brdima prema Han Derventi pokušavali smo pronaći nastavak. Pezin let tu se završio, a meni je bilo žao što dalje nećemo zajedno. Preda mnom su bili novi tereni i prizori koje bih rado dijelio s nekim u zraku.
Preko poznatih brda stigao sam do Romanije, a zatim preko Podromanije nastavio prema istoku. Jedan stub izvukao me na oko 2.820 metara. Trebalo je odlučiti kuda dalje. Posmatrao sam dimove, pravce vjetra i teren te odabrao put prema Srebrenici.
Strpljenje iznad Srebrenice i prelazak Drine
Ruta se pokazala zahtjevnijom nego što sam očekivao. Vjetar je mijenjao pravac, a dijelove puta prelazio sam bočno ili protiv njega. Zajko me nazvao da pita gdje da dođu po mene. Rekao sam mu da sam još u zraku i da idem prema Srebrenici. On i Pezo krenuli su tim pravcem, spremni da prate dokle ću dobaciti.
Iznad Srebrenice visina se topila, a dizanja dugo nije bilo. Slabi stub koji sam napokon pronašao tražio je mnogo strpljenja. Dvadesetak minuta kasnije imao sam dodatnih sedamsto do osamsto metara i mogućnost da nastavim prema otvorenijem terenu.
Pred Drinom me dočekao još jedan važan stub. Od početno slabog dizanja razvio se u lijepo penjanje koje me s oko sedamsto izvelo na približno 1.550 metara. Imao sam visinu za prelazak rijeke. Ispred mene bila je Srbija.
Posljednji kilometri do Tubića
Nizali su se grebeni, sela i livade. U predvečernjem svjetlu krajolik je izgledao čarobno. Kasnije sam, pregledajući trag leta, prepoznao Okletac koji sam ranije gledao na snimcima kolega iz Srbije.
Posljednji solidan stub u blizini Varde podigao me na oko 1.700 metara. Nastavio sam prema Kosjeriću, ali dan se gasio i trebalo je završiti let. Odabrao sam malu livadu u Tubićima i sletio nakon šest sati i trinaest minuta. Tu je stajao Radovan.
„Odakle si to doletio?“
„Hajde pogodi“, odgovorio sam, ukočenih nogu i leđa od dugog sjedenja. Pitao je jesam li došao iz Varde. Kada sam mu rekao da sam poletio iz Sarajeva, s Trebevića, teško je mogao povjerovati koliko sam daleko stigao.
Dok sam slagao opremu, zvali su ga prijatelji koji su me vidjeli iznad svojih kuća. Ubrzo su nazvali i Zajko i Pezo. Dao sam Radovanu telefon, a on im je precizno objasnio kako da dođu. Tek kada me Zajko pitao za kilometre pogledao sam instrument: 133,3. Njegova radost s druge strane veze bila je golema. Rekord je ponovo bio u našem klubu.
Gostoprimstvo koje vrijedi koliko i rekord
Radovan Božović poveo me kući i upoznao s porodicom. Ispred kuće bile su njegove košnice. Donijeli su med i vodu, ponudili hranu, kafu, čistu odjeću, tuš i mjesto da se ispružim. Brinuli su o meni kao da se odavno poznajemo.
Meni je trebalo vode, a osmijeh nisam mogao skinuti s lica. Pred očima su još prolazili prizori s puta. Nevjerovatan let dobio je završetak koji nisam mogao planirati.
Zajko i Pezo stigli su na domaću večeru: jaja, sir, kajmak i razgovor s domaćinima. Radovanov otac počastio nas je svojom starom šljivovicom. Večer je protekla u smijehu, a povratak kući odgodili smo koliko smo mogli.
Kasnije se javio i pilot Zoran Jovanović iz Kosjerića, koji je na krilu prepoznao Muscle Freak logo i preko kolega pronašao moj broj. Za susret je te večeri bilo kasno, ali i taj poziv bio je dio osjećaja da letenje povezuje ljude na najneočekivanijim mjestima.
Sutradan sam Radovanu zahvalio i poručio da je doček njegove porodice na mene ostavio jednako snažan utisak kao i prelet. Poziv u Sarajevo ostao je otvoren.
Kasnije su dolazili duži letovi i veći rekordi. Ovaj pamtim i po ljudima koji su me dočekali na njegovom kraju.
